U današnjem članku donosimo priču iz Kragujevca koja je privukla pažnju mnogih zbog neobične i gotovo nevjerovatne sudbine jedne porodice.
- Porodica Mijović, na prvi pogled obična, nosi sa sobom niz podudarnosti koje su i slučajne i duboko simbolične. Glava porodice, Slavica i njen suprug Saša, postali su roditelji dvoje djece – sina i kćerke – a ono što njihovu priču čini posebnom jeste činjenica da su oboje rođeni na isti dan, Vidovdan, i to u tačno isto vrijeme, u 9:55, s razlikom od osam godina.
Zanimljivo je da je Slavica i pri prvom i pri drugom porođaju u porodilište primljena 27. juna, a otpuštena 4. jula. Prva se rodila kćerka Svetlana, 28. juna 1988. godine, dok je osam godina kasnije, na isti datum i u isto vrijeme, stigao i sin Slađan. Isprva, roditelji nisu ni primijetili ovu nevjerovatnu podudarnost. Prvi koji je ukazao na to bio je dr Dušan Đokić, tadašnji ljekar u Zdravstvenoj ambulanti u Lužnicama i prijatelj porodice.
Svetlana i Slađan, danas odrasli ljudi, svakog Vidovdana rođendan obilježavaju zajedno, kao što je to oduvijek bio običaj u njihovom domu. Tog dana, zajedno sa porodicom, obavezno posjete crkvu, gdje se pomole Bogu i knezu Lazaru, a zatim obraduju jedno drugo skromnim poklonima. Taj duhovni momenat je, kako kažu, za njih od neprocjenjive važnosti, jer ih podsjeća ne samo na dan rođenja već i na dublji smisao i simboliku koju taj datum nosi.
Slađan ističe da je njegova sestra uvijek bila malo skromnija, vjerovatno jer je bila prvo dijete u porodici. Za sebe kaže da je malo razmažen, budući da je došao kasnije i da su roditelji imali više strpljenja i mekši pristup. Ipak, i on i sestra su po njegovim riječima veoma umiljati, a on priznaje da tu osobinu zna i da iskoristi – na najbolji način.
- Uprkos tome što su odgajani zajedno, velika razlika u godinama ostavila je trag, naročito dok su bili djeca. Nisu imali zajedničko društvo, a ni pogledi na svijet nisu im uvijek bili isti. Slađan danas smatra da je velika greška praviti toliku razliku u godinama između djece, jer ona otežava kasniju bliskost u djetinjstvu. Ipak, kaže da su o tome često razgovarali i sa roditeljima, ali da su im oni objasnili kako to nije bila stvar njihove odluke, već, kako navode, “dar od Boga”.
Majka Slavica je, kako priča Slađan, imala problema kod prvog porođaja, pa je zbog komplikacija i zdravstvenih preporuka prošlo mnogo godina prije nego što su uspjeli da dobiju drugo dijete. Tokom tih godina pokušavali su više puta, ali bezuspješno, sve dok se, kako tvrde, nije dogodilo nešto misteriozno i gotovo nadrealno.
Naime, i majka Slavica i baka su godinama kasnije ispričale priču koju su doživjele kao znak s neba. Više puta su sanjale čovjeka sa bradom, koji se, kako kažu, pojavljivao u vrijeme njihove porodične slave, koja je Sveta Petka. U tim snovima, taj čovjek bi izgovarao rečenice poput: “Ja sam Lazar, donosim ti nešto”, nakon čega su ga prestale sanjati. A nedugo zatim, Slavica je ostala trudna – i rodila sina baš na Vidovdan.
U domu porodice Mijović i danas se čuva slika kneza Lazara, i ta simbolika ima posebno mjesto u njihovom životu. Slađan i njegova porodica vjeruju da sve to nije slučajno. Smatraju da postoji neka viša sila ili neobjašnjiva veza između njihovih sudbina i istorijskog značaja Vidovdana, koji je kroz vijekove za srpski narod imao posebno mjesto.
Iako mnogi možda ne vjeruju u ovakve znakove, porodica Mijović živi sa osjećajem da im je životni put bio unaprijed označen nekim višim smislom. Njihova priča ostaje podsjetnik da se u svakodnevici mogu skrivati nevidljive sile, koje oblikuju naše živote na načine koje često ne razumijemo – ali ih duboko osjećamo.
