
Da li znate kako je nastao najveći hit Halida Bešlića. U nastavku teksta vam otkrivamo. Bosanskohercegovačka muzička scena izgubila je jednog od svojih najvećih izvođača. Jučer oko 13 sati na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu preminuo je Halid Bešlić, legendarni pjevač čiji je glas obilježio generacije. Vijest o njegovoj smrti rastužila je mnoge obožavatelje širom regiona, jer Bešlić nije bio samo pjevač – bio je simbol jedne epohe, čovjek koji je ostao vjeran svom narodu, muzici i načinu života.
Rođen 1953. godine u Knežini kod Sokolca, Halid je odrastao u skromnim uslovima, ali s ogromnom ljubavlju prema pjesmi. Njegov put od seoskog mladića do muzičke ikone nije bio lak, ali je upravo zbog toga njegova priča uvijek imala posebnu težinu i toplinu. Publika ga je voljela zbog iskrenosti, jednostavnosti i autentičnog pristupa muzici. Nikada nije pokušavao biti nešto što nije – bio je Halid i to je bilo dovoljno.
-
Karijera ispisana hitovima
Halid Bešlić je tokom više od četiri decenije karijere snimio brojne albume i pjesme koje su postale klasici narodne i zabavne muzike. Njegov glas, prepoznatljiv po emotivnosti i snazi, krasio je stotine koncerata širom bivše Jugoslavije i dijaspore. Pjesme poput „Miljacka“, „Romanija“, „Prvi poljubac“ i „U meni jesen je“ postale su nezaobilazni dio muzičke kulture ovog prostora.
No, jedna od pjesama koja je posebno obilježila njegovu karijeru i koju danas gotovo da nema svadbe ili veselja bez nje jeste „Neću, neću dijamante“. Malo ko zna da iza ovog megahita stoji priča gotovo filmska – o slučajnosti, intuiciji i talentu koji se prepoznaje na prvi pogled.
-
Kako je nastala „Neću, neću dijamante“
Pjesma „Neću, neću dijamante“ snimljena je 1984. godine, a njen tekst potpisuje Fahrudin Pecikoza Peca. U to vrijeme, Pecikoza nije bio poznati tekstopisac. Radio je kao konobar i povremeno prodavao ćevape kako bi preživio, ali je u sebi nosio nevjerovatnu potrebu da piše. Upravo tada nastala je pjesma koja će kasnije postati jedan od najvećih hitova na prostoru bivše Jugoslavije.
Kako je Halid jednom ispričao u emisiji U tuđoj avliji, tekst mu je došao sasvim neočekivano:
„Dobio sam je od Pece 1983. godine. Radio je kao konobar, ali je znao pisati dobre stihove. Dao mi je papir s tekstom i odmah mi se svidio. Nosio sam ga u džepu tri mjeseca. Pokazivao sam ga prijateljima i svima se dopao. U to vrijeme smo pripremali jedan od mojih najvažnijih albuma, i tek na kraju sam se sjetio tog papira i pomislio – hajde da i nju uvrstimo.“
Ta odluka pokazala se presudnom. Da pjesma ne završi u nekoj ladici, već na ploči koja će obilježiti karijeru jednog od najvoljenijih pjevača, zaslužna je Halidova intuicija i osjećaj za muziku.
-
Kada ritam odlučuje sve
No, put do konačne verzije pjesme nije bio jednostavan. Kako je Halid kasnije pričao, prvobitna melodija koju su mu ponudili nije mu se dopala:
„Na taj tekst su mi ponudili melodiju koja je više ličila na sevdalinku, ali mi to nije odgovaralo. Uvijek sam govorio – moja zadnja je moja zadnja, ja odlučujem o svemu. Predložio sam da probamo ritam devet osmina, i u tom ritmu je pjesma i ostala.“
Taj neobičan ritam dao je pjesmi prepoznatljivu dinamiku i energiju koja ju je razlikovala od drugih. Kada je prvi put čuo završnu verziju, Halid je, kako kaže, odmah znao da ima hit:
„Kad sam je čuo, rekao sam – to je to! Samo smo je malo doradili. Dio ‘Neću, neću’ je moja ideja. Sve ostalo je išlo samo od sebe. Pjesma je živjela svoj život, a evo i danas, četrdeset godina kasnije, i dalje se pjeva kao da je nova.“
-
Pjesma koja je prerasla vrijeme
„Neću, neću dijamante“ odavno je prestala biti samo pjesma – postala je dio narodne kulture. Sluša se na svadbama, rođendanima, kafanskim noćima i velikim koncertima. Njeni stihovi nose jednostavnu poruku: ljubav i iskrenost vrijede više od bogatstva. Upravo ta poruka, spojena s Halidovim glasom i emocijom, učinila je da pjesma traje i da svaka nova generacija u njoj pronađe nešto svoje.
Halid Bešlić je uvijek govorio da je tajna dugovječnosti u jednostavnosti i istini. „Ako pjevaš iz srca, ljudi to osjete,“ znao je reći. I doista – publika je to osjećala svakim tonom i svakim stihom koji je otpjevao.