U današnjem članku govorimo o temi koja pogađa veliki broj ljudi u Srbiji i regionu visina penzije za one koji su radili dvadeset godina na minimalcu.
- U vremenu kada se troškovi života konstantno povećavaju, a sigurnost u starosti postaje sve upitnija, mnogi građani su zabrinuti kako će preživjeti penzionerske dane. Nažalost, realnost je daleko od ohrabrujuće, naročito za one koji nisu imali mogućnost da ostvare duži radni staž ili veće doprinose.
U takvim slučajevima, kada je radni staž ograničen na samo 20 godina, i to uz stalnu prijavu na minimalnu platu, očekivanja ne mogu biti visoka. Iako se u javnosti često govori o povećanju penzija, podaci jasno pokazuju da stvarna situacija ostaje teška. Čak i nakon gotovo 15% rasta penzija u tekućoj godini, prosječna penzija u Srbiji i dalje ne prelazi 46.000 dinara. Za one s minimalnim doprinosima, iznosi su znatno niži. Ljudi koji su radili samo dvadeset godina za minimalnu platu, danas dobijaju penzije koje iznose oko 14.000 dinara mjesečno.
Taj iznos nije dovoljan ni za pokrivanje osnovnih potreba poput hrane, lijekova i režija, a kamoli za život dostojan čovjeka. Mnogi takvi penzioneri preživljavaju isključivo zahvaljujući pomoći djece ili drugih članova porodice. Svakodnevno se suočavaju sa izazovima koji prelaze finansijske – tu su i osjećaj zaboravljenosti, gubitka dostojanstva i nesigurnosti u pogledu budućnosti.
Postoji, ipak, još jedna kategorija građana kojoj zakon pruža određene olakšice. Reč je o osobama koje su bile žrtve političke represije, a koje su kasnije sudski rehabilitovane. Prema Zakonu o rehabilitaciji, tim ljudima se priznaju dodatna prava, uključujući i računanje vremena provedenog u zatvoru kao dvostrukog penzijskog staža. Takođe, ako su nakon zatvora bili nezaposleni usljed političkog progona, do dvije godine tog perioda može biti uračunato u penzijski staž.
- Međutim, bitno je naglasiti da ova prava ne utiču na iznos osnovne penzije. Umjesto toga, ostvaruju se kroz posebnu mjesečnu novčanu naknadu, koja predstavlja vid moralne i materijalne satisfakcije. Da bi se to pravo ostvarilo, osoba mora imati najmanje osam godina radnog staža i pravosnažnu presudu o rehabilitaciji. Visina naknade zavisi od prosječne zarade u državi bez poreza i doprinosa – tokom 2024. godine, taj iznos je bio nešto preko 43.000 dinara. Naknada se redovno isplaćuje svakog 15. u mjesecu, a u slučaju smrti korisnika, neisplaćeni iznosi postaju dio ostavinske rasprave.
Proces ostvarivanja ovog prava zahtijeva dostavljanje određenih dokumenata – prije svega, sudske odluke o rehabilitaciji, dokaza o vremenu provedenom u zatvoru i aktivnog tekućeg računa. Nakon toga, nadležne službe provjeravaju vjerodostojnost svih podataka i odlučuju o isplati.
Iako ovaj mehanizam predstavlja oblik priznanja za one koji su nekada pretrpjeli veliku nepravdu, u praksi, iznosi koje primaju nisu dovoljni da značajno izmijene njihovu svakodnevicu. Penzioneri ostaju među najugroženijima, a mnogi se svakodnevno bore da zatvore osnovne finansijske obaveze. Situaciju dodatno otežavaju komplikovane administrativne procedure. Starije osobe se često ne snalaze u birokratskom sistemu, a informacije su im nedovoljno dostupne.
Ostvarivanje prava, iako zakonski predviđeno, često zavisi od upornosti, informisanosti i podrške. Nažalost, to su resursi koje mnogi stariji ljudi jednostavno nemaju. Tako dolazimo do apsurda – pravo postoji, ali ga korisnici ne mogu ostvariti.
U vremenu kada se troškovi života neumoljivo povećavaju, a kupovna moć stagnira, pitanje dostojanstvene starosti mora postati prioritet. Institucije bi morale ne samo da unaprijede zakone, već i da ih predstave jasno, dostupno i razumljivo svima. Prava ne smiju biti rezervisana samo za one koji se najbolje snalaze u sistemu, već moraju biti jednako dostupna svima, bez obzira na obrazovanje, godine ili tehničke mogućnosti.
Na kraju, neophodno je da se odnos prema starijim građanima promijeni u suštini. Poštovanje ne smije ostati samo na riječima. Dostojanstvena starost mora biti zajednička odgovornost cijelog društva, a ne stvar lične borbe i preživljavanja. Samo društvo koje vodi računa o svojim starijim članovima, može sebe nazvati pravednim i naprednim.
