U jednom malom selu, među prostranim poljima i brežuljcima, živjeli su muž i žena. On je svaki dan rano ustajao, vezivao volove i odlazio da ore njivu, dok bi ona ostajala kod kuće, obavljajući sve kućne poslove. Žena bi svakodnevno pripremala hranu, muzla krave, pazila živinu i donijela mužu ručak pravo na njivu.
Ali kako to često biva, muž je mislio da njegova žena ne radi gotovo ništa. Činilo mu se da samo sjedi po cijeli dan, ponekad nešto promiješa u loncu i odmara. I tako, jedan dan, ogorčeno joj reče:
– Ti si, ženo, pravo sretna. Sjediš kod kuće, ništa te ne boli, ne grije te sunce kao mene na njivi. Ja se po cijele dane mučim i radim kao konj, a ti samo nešto malo skuhaš i to ti je sve.
Žena ga pogleda, nasmije se i reče:
– E moj čovječe, da ti znaš kako je to što ja radim lagano, ti bi mi svaki dan pomagao. Ali hajde, da ne raspravljamo. Ako ti misliš da je moj posao lagan, ajde da ga ti radiš jedan dan. Ja ću sutra uhvatiti volove i ići da orim, a ti ostani kući pa sve završi što inače ja radim.
Muž se odmah složi, misleći da će taj dan kod kuće biti prava prilika da se malo odmori. Jedva je dočekao zoru.
Kad je svanulo, žena mu ostavi upute:
– Čuvaj piliće, da ih šta ne odnese. Pomuzi krave, ali pazi da telad ne popiju sve mlijeko. Umijesi hljeb, skuhaj ručak, izmijesi mlijeko i donesi mi sve to na njivu. A da, na tavanu je jedan ćup – u njemu je otrov, nemoj ni pomisliti da ga jedeš!
Žena ode s volovima, a muž se baci na posao. Prvo je pomete kuću, pa zapali vatru. Tada se sjeti pilića i odluči da ih sve veže koncem za noge kvočke – da ne odu ni desno ni lijevo. Onda ode da pomuze krave, pa dok je vraćao kante s mlijekom, pade mu na pamet da počne mijesiti hljeb.
Da bi sve stigao, dosjeti se: svezaće stap za leđa, pa će se mlijeko mestiti dok on pravi tijesto. Međutim, dok je mijesio, zaboravi na mlijeko. Kad je htio da zapeče hljeb, nagne se nad ognjište i sav stap s mlijekom mu se prospe u vatru, pa i vatra ugasnu.
Izađe van da vidi piliće, kad – eto ptice grabežljivice! Zgrabi kvočku, a s njom i sve piliće koje je bio svezao. Uđe u štalu, kad tamo – telad sve popila! Zaboravio da zatvori vrata.
U očaju, udari se po čelu:
– Sve sam uprskao! Idem se otrovati, nema mi druge.
Popne se na tavan i nađe ćup. Poče jesti, misleći da će brzo umrijeti. Ali mu nije ništa bilo – jeo je med!
Uto se žena vrati. U kući nered, ručka nema, mlijeko proliveno, krave neuhranjene. Popne se na tavan i vidi muža kako sjedi i jede.
– Je li, šta to radiš? Pa to je med, a ne otrov!
Muž joj kroz suze reče:
– Mislio sam da ću umrijeti! Napravio sam toliki zijan… više ne znam ni ko sam.
Žena se nasmija:
– E moj mužu, vidiš sad kako to izgleda. Svako ima svoj posao. A ti, hajde sad nazad na njivu, jer nisi ti za ove stvari.
Od tada, muž više nikada nije rekao da ženski posao nije težak. Dapače, svima bi govorio:
– Bolje da oreš do noći, nego da pokušaš raditi sve što moja žena uradi do podne!
